Upoznaj suru: Ṭā Hā (سورة طه)

Naziv sure: Ṭā Hā (سورة طه)¹Naziv sure je, zapravo, deriviran iz samog početka sure i njezinog prvog ajeta. Budući da učenjaci imaju različita mišljenja o značenju ovih (i ostalih) slova arapskog alfabeta na počecima pojedinih sura, ostavit ćemo raspravu o tome postrani i prikloniti se mišljenju da se radi o mutešābih ajetima, čije je značenje poznato samo Uzvišenom Allahu, a ljudi o tome mogu samo naslućivati Božiju nakanu. U tom smislu su i riječi hazreti Ebu Bekra, r.a.: “Svaka knjiga ima tajnu, a tajna Kur'ana su počeci njegovih sura (fawātiḥ as-suwar).” Ovaj “početak sure” (“slova koja se cjelovito izgovaraju”, “tajanstvena slova” ili “isprekidana slova”) jedinstven je u Muṣḥafu i ne pomalja se na njegovim drugim stranicama. Treba spomenuti i neka mišljenja koja idu ka tome da je Ṭā Hā jedan od naziva Muhammeda, s.a.v.s. Sura se, u nekim djelima, naziva Sūra Al-Kalīm (Sura o onome s kojim je Allah razgovarao/onome koji je razgovarao, tj. sura o Mūsāu, a.s.) ili samo – Mūsā. Vidi: Abū Al-Faḍl Shihābuddīn Al-Ālūsī Al-Baġdadī, Rūḥ al-Ma’ānī fi tafsīr Al-Qur’ān Al-Karīm wa as-sab’ al-matānī, tom XVI, Dār Ihyā’ at-turāt al-’arabiyy, Bejrut, s.a., str. 147.

Džuz: 16.

Mjesto objavljivanja: Mekka(nska)²Neki mufessiri izuzimaju 130. i 131. ajet ove sure i kažu da su objavljeni u Medini.

Redni broj sure u Muṣḥafu: 20.³Konsenzusom islamskih učenjaka i hadisima identičnog sadržaja utvrđeno je da je raspored ajeta u Kur'anu, bez ikakve sumnje, tewqīfī naravi (tewqīfī u tefsiru obično označava ono što je ustanovljeno od Boga ili od Božijeg Poslanika, a.s.). Vidi: Dželaluddin es-Sujuti, Itqan: Sveobuhvatni uvodnik u kur’anske nauke I, prijevod sa arapskog jezika i bilješke: Almir Fatić, Sova Publishing Sarajevo, 2012., str. 252.

Redni broj sure po vremenu objavljivanja: 44. ili 45.⁴Objavljena je poslije sure Merjem i prije sure El-Wāqi’a.

Broj ajeta: 135⁵Ubraja se u al-mi’ūn – sure koje (više od) stotinu ajeta ili probližno tome. Zbog različitog metoda određivanja (broja) ajeta tewqīfī putem, postoje i različita brojanja ajeta ove sure: 132, 134, 135, ili 140 ajeta.

Broj riječi: 1335⁶Ima učenjaka koji smatraju da je detaljnije bavljenje ovim pitanjima beskorisno. Es-Seḫāwī je kategoričan po ovom pitanju: “Ne smatram da ima neke koristi u poznavanju broja riječi i slova u Kur'anu. Ako i ima neke koristi u poznavanju tih brojeva, onda se to odnosi na knjigu u kojoj je moguće nešto dodati ili izostaviti. U Kur'anu, pak, to nije moguće”. Drugi, pak, u ovome pronalaze i uočavaju statističkolingvistički aspekt kur’anskog i’džaza. Ova istraživanja oduševljeno su prihvaćena u općem javnom mišljenju, a u naučnim krugovima obično se prihvataju s rezervom, uz jasno naglašavanje nedostataka u metodologiji i opreza pri prihvatanju zaključaka i rezultata.

Broj ḥarfova: 5334

Broj ḥareketa: 4565

Ajeti koji se ponavljaju: Nema

Najduži izraz: وَلَأُصَلِّبَنَّكُمْ (u 71. ajetu)

Riječ/izraz koji se najviše ponavlja: مِن 

Temeljne intencije: Ova kur’anska sura nas poziva ka (vječnoj) sreći i ukazuje nam na načine njezinog ostvarivanja, na ovom svijetu i na Ahiretu. Ona, isto tako, govori o nekim od temeljnih istina vjere (tewhīd, objava, poslanstvo, proživljenje, polaganje računa…). Uzvišeni Allah je, kroz kazivanje o Mūsāu, a.s., koje se, poput rijeke ponornice, pojavljuje i u ajetima ove kur’anske sure, Muhammedu, a.s., dao snagu i  obećanje da će ga (sa)čuvati i pomoći, kao što je (sa)čuvao i pomogao Musāa, a.s. Kazivanjem o Ādemu, a.s. i njegovoj ženi, Allahovom poslaniku Muhammedu, a.s., ali i svima nama, dato je trajno upozorenje o zavođenju i stranputicama Iblīsa prokletog.⁷Vidi više: Ṣalāḥ Aḥmad Al-Qabandī, Mafātiḥ suwar Al-Qur’ān Al-Karīm: Bitāqāt fī ta’rīf suwar Al-Qur’ān Al-Karīm, Al-Wa’y Al-Islāmiyy, Kuvajt, 2016., str. 82 – 83.

Povod objavljivanja: Ne navodi se konkretan povod objavljivanja kompletne sure. Nekoliko je predaja koje ukazuju na postojanje konkretnog povoda nekih ajeta ove sure. Tako, recimo, za povod objavljivanja prva dva ajeta (Ṭā Hā. Ne objavljujemo Kur'an da se mučiš…⁸Ṭā Hā, 1 – 2.) Muqātil kaže: “Ebū Džehl i Naḍr ibn el-Hāris rekoše Poslaniku, s.a.v.s.: ‘Ti se mučiš zato što si ostavio našu vjeru.’ A to su mu rekli jer su vidjeli da se on dugo moli Allahu i da se puno trudi. Tada Uzvišeni objavi ovaj ajet.” Od Ed-Daḥḥāka se prenosi da je rekao: “Kada je jednom prilikom Uzvišeni Allah Poslaniku, s.a.v.s., počeo objavljivati Kur’an, on je sa svojim prijateljima bio na namazu, a nevjernici iz plemena Kurejš rekoše: ‘Allah je Muhammedu objavio Kur’an samo da bi se mučio.’ Tada je Uzvišeni objavio: Ṭā Hā. Ne objavljujemo Kur'an da se mučiš…”⁹Navedeno prema: Ebul-Hasen Ali En-Nejsaburi, Povodi objave Kur’ana, Bookline, Sarajevo, 2011., str. 277. i Jusuf Ramić, Povodi objave Kur’ana, El-Kalem, Sarajevo, 1990., str. 159.

Fadileti sure: Muhammed, s.a.v.s., je rekao: “Allahovo najuzvišenije ime (Ism Allāh Al-A’ẓam) koje ako se dovi sa njim usliša (dovu) se nalazi u tri sure iz Kur’ana: El-Beqara, Ālu ‘Imrān i Ṭā Hā.”¹⁰Hadis prenosi Ebū Umame, r.a., a bilježi ga El-Ḥākim u djelu Al-Mustadrak ‘ala Saḥīḥayn. Prenosi se da je rekao i ovo: “Allah, dž.š., učio je sure Ṭā Hā i Jā Sīn na hiljadu godina prije nego što je stvorio svijet, pa kada su meleki čuli Kur’an, rekli su: ‘Blago li se ummetu kojem je ovo objavljeno, blago li se grudima koja će ovo nositi i blago li se jezicima koji će ovo izgovarati’.”¹¹Predaju prenosi Ebū Hurejre, r.a., a bilježi Eṭ-Ṭaberānī u Al-Mu’ǧam al-Awsaṭ. Hadiski autoriteti različito je ocjenjuju i neki od njih smatraju da se radi (čak) o apokrifnoj predaji. Drugi su rekli da je predaja ġarīb, munker, slabog seneda, dok neki tvrde da je vjerodostojna i da se može prihvatiti.

(Po)vez(nic)e između sura i ajeta: Kur’anske sure El-Kehf, Merjem i Ṭā Hā (za)počinju i završavaju govorom o Kur’anu.¹²Hvaljen neka je Allah, koji Svome robu objavljuje Knjigu, i to ne iskrivljenu, nego ispravnu, da teškom kaznom, koju će On dati, opomene, a da vjernike koji čine dobra djela divnom nagradom obraduje, u kojoj će vječno boraviti, i da opomene one koji govore: “Allah je Sebi uzeo sina.” (El-Kehf, 1 – 4.) Reci: “Ja sam čovjek kao i vi, meni se objavljuje da je vaš Bog – jedan Bog. Ko žudi da od Gospodara svoga bude lijepo primljen, neka čini dobra djela i neka, klanjajući se Gospodaru svome, Njemu nikoga ne pridružuje!” (El-Kehf, 110.) I spomeni u Knjizi Merjemu: kada se od ukućana svojih na istočnu stranu povukla… (Merjem, 16.) Mi smo Kur'an učinili lahkim, na tvome jeziku, da bi njime one koji se Allaha boje i grijeha klone obradovao, a inadžije nepopustljive opomenuo. (Merjem, 97.) Ṭā Hā. Ne objavljujemo Kur'an da se mučiš, već da bude pouka onome koji se boji – objavljuje ga Stvoritelj Zemlje i nebesa visokih… (Ṭā Hā, 1 – 4.) A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti i na Sudnjem danu ćemo ga slijepim oživiti. “Gospodaru moj” – reći će – “zašto si me slijepa oživio kada sam vid imao?” “Evo zašto” – reći će On: “Dokazi Naši su ti dolazili, ali si ih zaboravljao, pa ćeš danas ti isto tako biti zaboravljen.” (Ṭā Hā, 124 – 126.) O temi posebnih (po)vez(nic)a između sura i ajeta napisano je vrijedno djelo ‘Ilm munāsebāt as-suwar wa al-āyāt (Vidi: Ǧalāluddīn Abū Al-Faḍl Abd Ar-Raḥmān As-Suyuṭī, Ilm munāsebāt as-suwar wa al-āyāt, Al-Maktaba Al-Makkiyya, Mekka, 2002.) I u suri Ṭā Hā uočavaju se posebne (kontekstualne) (po)vez(nic)e između određenih ajeta. Prvi ajeti sure Ṭā Hā, primjera radi, govore o tome da Kur’an nije objavljen da bi se mučili, već da bude pouka onome koji se boji, a neki od posljednjih ajeta ove sure (124 – 126) govore o teškom životu (na ovome svijetu) i posebnom poniženju (na Sudnjem danu) onih koji se od njega okrenu i zanemare ga. 

Zanimljivosti: Hazreti Omer, r.a., je prigrlio islam nakon učenja prvih ajeta ove kur’anske sure.

Teme

(1 – 8): Važnost i značaj Kur'ana Časnog i govor o Onome Koji ga objavljuje

(9 – 16): Obraćanje Uzvišenog Allaha poslaniku Mūsāu, a.a., u blagoslovljenoj dolini Ṭuwā

(17 – 36): Nadnaravna djela (mu'džize) Mūsāa, a.s. i primanje njegovih dova

(37 – 41): Podsjećanje Mūsāa, a.s., na Allahove blagodati (prije početka poslanstva)

(42 – 48): Zaduživanje Mūsāa, a.s., i njegovog brata Hārūna, a.s., obavezom i zadatkom da faraona pozovu ka Istini i pravom putu

(49 – 55): DIjalog Mūsāa, a.s., i faraona

(56 – 76): Duel (ročište) Mūsāa, a.s., čarobnjaka i faraona

(77 – 82): Zabluda i potop faraona i njegove vojske

(83 – 99): U duši Sāmirijje niče zla misao i odvodi u zabludu Benū Isra’īl. Ljutnja Mūsāa, a.s.

(100 – 113): Kazna za one koji se okrenu od Kur’ana (zanemare ga, zapostave i napuste) i prizori Sudnjeg dana

(114): Smjernice Poslaniku, s.a.v.s., da ne požuruje sa  s čitanjem Kur'ana prije nego što mu se objavljivanje njegovo ne završi.

(115 – 127): Kazivanje o činjenju sedžde meleka Ādemu, a.s. i upozorenje o Iblīsu prokletom

(128 – 135): Uzimanje po(r)uke iz kazivanja i sudbina prošlih naroda i smjernice Vjerovjesniku, s.a.v.s.

Bilješke

• 1
  Naziv sure je, zapravo, deriviran iz samog početka sure i njezinog prvog ajeta. Budući da učenjaci imaju različita mišljenja o značenju ovih (i ostalih) slova arapskog alfabeta na počecima pojedinih sura, ostavit ćemo raspravu o tome postrani i prikloniti se mišljenju da se radi o mutešābih ajetima, čije je značenje poznato samo Uzvišenom Allahu, a ljudi o tome mogu samo naslućivati Božiju nakanu. U tom smislu su i riječi hazreti Ebu Bekra, r.a.: “Svaka knjiga ima tajnu, a tajna Kur'ana su počeci njegovih sura (fawātiḥ as-suwar).” Ovaj “početak sure” (“slova koja se cjelovito izgovaraju”, “tajanstvena slova” ili “isprekidana slova”) jedinstven je u Muṣḥafu i ne pomalja se na njegovim drugim stranicama. Treba spomenuti i neka mišljenja koja idu ka tome da je Ṭā Hā jedan od naziva Muhammeda, s.a.v.s. Sura se, u nekim djelima, naziva Sūra Al-Kalīm (Sura o onome s kojim je Allah razgovarao/onome koji je razgovarao, tj. sura o Mūsāu, a.s.) ili samo – Mūsā. Vidi: Abū Al-Faḍl Shihābuddīn Al-Ālūsī Al-Baġdadī, Rūḥ al-Ma’ānī fi tafsīr Al-Qur’ān Al-Karīm wa as-sab’ al-matānī, tom XVI, Dār Ihyā’ at-turāt al-’arabiyy, Bejrut, s.a., str. 147.
• 2
  Neki mufessiri izuzimaju 130. i 131. ajet ove sure i kažu da su objavljeni u Medini.
• 3
  Konsenzusom islamskih učenjaka i hadisima identičnog sadržaja utvrđeno je da je raspored ajeta u Kur'anu, bez ikakve sumnje, tewqīfī naravi (tewqīfī u tefsiru obično označava ono što je ustanovljeno od Boga ili od Božijeg Poslanika, a.s.). Vidi: Dželaluddin es-Sujuti, Itqan: Sveobuhvatni uvodnik u kur’anske nauke I, prijevod sa arapskog jezika i bilješke: Almir Fatić, Sova Publishing Sarajevo, 2012., str. 252.
• 4
  Objavljena je poslije sure Merjem i prije sure El-Wāqi’a.
• 5
  Ubraja se u al-mi’ūn – sure koje (više od) stotinu ajeta ili probližno tome. Zbog različitog metoda određivanja (broja) ajeta tewqīfī putem, postoje i različita brojanja ajeta ove sure: 132, 134, 135, ili 140 ajeta.
• 6
  Ima učenjaka koji smatraju da je detaljnije bavljenje ovim pitanjima beskorisno. Es-Seḫāwī je kategoričan po ovom pitanju: “Ne smatram da ima neke koristi u poznavanju broja riječi i slova u Kur'anu. Ako i ima neke koristi u poznavanju tih brojeva, onda se to odnosi na knjigu u kojoj je moguće nešto dodati ili izostaviti. U Kur'anu, pak, to nije moguće”. Drugi, pak, u ovome pronalaze i uočavaju statističkolingvistički aspekt kur’anskog i’džaza. Ova istraživanja oduševljeno su prihvaćena u općem javnom mišljenju, a u naučnim krugovima obično se prihvataju s rezervom, uz jasno naglašavanje nedostataka u metodologiji i opreza pri prihvatanju zaključaka i rezultata.
• 7
  Vidi više: Ṣalāḥ Aḥmad Al-Qabandī, Mafātiḥ suwar Al-Qur’ān Al-Karīm: Bitāqāt fī ta’rīf suwar Al-Qur’ān Al-Karīm, Al-Wa’y Al-Islāmiyy, Kuvajt, 2016., str. 82 – 83.
• 8
  Ṭā Hā, 1 – 2.
• 9
  Navedeno prema: Ebul-Hasen Ali En-Nejsaburi, Povodi objave Kur’ana, Bookline, Sarajevo, 2011., str. 277. i Jusuf Ramić, Povodi objave Kur’ana, El-Kalem, Sarajevo, 1990., str. 159.
• 10
  Hadis prenosi Ebū Umame, r.a., a bilježi ga El-Ḥākim u djelu Al-Mustadrak ‘ala Saḥīḥayn.
• 11
  Predaju prenosi Ebū Hurejre, r.a., a bilježi Eṭ-Ṭaberānī u Al-Mu’ǧam al-Awsaṭ. Hadiski autoriteti različito je ocjenjuju i neki od njih smatraju da se radi (čak) o apokrifnoj predaji. Drugi su rekli da je predaja ġarīb, munker, slabog seneda, dok neki tvrde da je vjerodostojna i da se može prihvatiti.
• 12
  Hvaljen neka je Allah, koji Svome robu objavljuje Knjigu, i to ne iskrivljenu, nego ispravnu, da teškom kaznom, koju će On dati, opomene, a da vjernike koji čine dobra djela divnom nagradom obraduje, u kojoj će vječno boraviti, i da opomene one koji govore: “Allah je Sebi uzeo sina.” (El-Kehf, 1 – 4.) Reci: “Ja sam čovjek kao i vi, meni se objavljuje da je vaš Bog – jedan Bog. Ko žudi da od Gospodara svoga bude lijepo primljen, neka čini dobra djela i neka, klanjajući se Gospodaru svome, Njemu nikoga ne pridružuje!” (El-Kehf, 110.) I spomeni u Knjizi Merjemu: kada se od ukućana svojih na istočnu stranu povukla… (Merjem, 16.) Mi smo Kur'an učinili lahkim, na tvome jeziku, da bi njime one koji se Allaha boje i grijeha klone obradovao, a inadžije nepopustljive opomenuo. (Merjem, 97.) Ṭā Hā. Ne objavljujemo Kur'an da se mučiš, već da bude pouka onome koji se boji – objavljuje ga Stvoritelj Zemlje i nebesa visokih… (Ṭā Hā, 1 – 4.) A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti i na Sudnjem danu ćemo ga slijepim oživiti. “Gospodaru moj” – reći će – “zašto si me slijepa oživio kada sam vid imao?” “Evo zašto” – reći će On: “Dokazi Naši su ti dolazili, ali si ih zaboravljao, pa ćeš danas ti isto tako biti zaboravljen.” (Ṭā Hā, 124 – 126.) O temi posebnih (po)vez(nic)a između sura i ajeta napisano je vrijedno djelo ‘Ilm munāsebāt as-suwar wa al-āyāt (Vidi: Ǧalāluddīn Abū Al-Faḍl Abd Ar-Raḥmān As-Suyuṭī, Ilm munāsebāt as-suwar wa al-āyāt, Al-Maktaba Al-Makkiyya, Mekka, 2002.)