Prevod komentara sure En-Nās iz tefsira صفوة التفاسير Muhammed ‘Ali Eṣ-Ṣābūnija

Reci: „Tražim zaštitu Gospodara ljudi, Vladara ljudi, Boga ljudi, od zla šejtana-napasnika, koji zle misli unosi u srca ljudi – od džina i od ljudi!“

En-Nās, 1-6.

Kur’anska sura En-Nās ubraja se u sure iz mekkanskog perioda objave Kur’ana. To je druga sura kojom se (pored sure El-Feleq) traži utočište i zaštita (المعوذتان). U njoj se nalazi traženje blizine i zaštite Gospodara svih ljudi od zla najvećeg neprijatelja, Iblisa i njegovih pomagača, šejtana u ljudskom i džinnskom obliku koji zavode ljude različitim načinima došaptavanja i zavođenja.

Plemenita Božija Knjiga se završava sa dvije sure zaštitnice, a počinje surom El-Fātiha, kako bi se spojio lijepi početak i lijepi završetak. U tome je vrhunska ljepota jer rob traži pomoć i utočište kod Uzvišenog Allaha, od početka svoje svijesti o Njemu do svoje smrti.

JEZIK:

Riječ el-weswās – الوسواس – (na ovom mjestu znači): šejtan koji došaptava i izvedena je iz riječi el-weswese, a to je pritajeni govor i razgovor u nutrini (ono što čovjeku došaptava nefs).

El-A’šā je rekao:

تسمعُ للحَلْيِ وَسْواسًا إذا انصرفت

Nakitov tihi zveket čuješ kad se udaljava…

الخَنَّاس – (šejtan-napasnik, spletkaroš) – tj. onaj čija je priroda se sakriva, prikriva, nestaje i povlači se. Kaže se: خنس الظبي إذا اختفى. Šejtan je nazvan الخناس zato što se sakrije i nestane kada čovjek, rob spomene svoga Gospodara, a kada čovjek zanemari svoga Gospodara, šejtan se vrati i došaptava mu. Riječ el-hunnūs (الخنوس) znači kašnjenje (التأخر).

الجِنَّة – sa kratkim vokalom „i“ (kesra) na harfu džim (جِنّ) množina je riječi  جِنِي, a sa kratkim vokalom „u“ (damma) na istom harfu (الجُنَّة) dolazi u značenju zaštite, odbrane i štita (الوِقَايَة). U jednom hadisu se kaže: الصوم جنة Post je štit (dio hadisa kojeg navode Buharija i Muslim), tj. postom se štiti i traži zaštita od Allahove kazne.

TUMAČENJE:

قُلْ أَعُوذُ – tražim utočište/zaštitu – tj. Reci, o Muhammede: tražim zaštitu, čistoću, blizinu… بِرَ‌بِّ النَّاسِ – (kod) Gospodara ljudi – tj. Stvoritelja ljudi, Onoga koji ljude odgaja, vodi, podiže i upravlja njihovim poslovima. Allah ih je oživio i izveo ih iz nepostojanja i darivao im je različite vrste blagodati. Komentatori Kur’ana su rekli: Ljudi su posebno istaknuti i spomenuti (u odnosu na ostale svjetove i stvorenja), i pored toga što je On Uzvišeni Gospodar svih stvorenja, iz počasti prema ljudima. Uzvišeni Allah je ljudima potčinio sve u kosmosu, darovao im je podršku razumom i znanjem, naredio je melekima koji veličaju Gospodara da Ademu, a.s., sedždu učine, a ljudi su najbolja stvorenja uopće.

مَلِكِ النَّاسِ – Vladara ljudi – tj. Onaj koji u potpunosti posjeduje sva stvorenja, one koji vladaju i one koji su potčinjeni. Uzvišeni Allah njima vlada, kontroliše i upravlja njihovim djelima i stvarima, uzdiže i ponižava, nekima daje imetak i čini da neki budu siromašni.

إِلَـٰهِ النَّاسِ – Boga ljudi – tj. Onoga kojem ljudi robuju i osim Kojeg nemaju drugog gospodara. El-Qurtubi je kazao: „Uzvišeni Allah je rekao: مَلِكِ النَّاسِ  إِلَـٰهِ النَّاسِ Vladara ljudi, Boga ljudi… jer među ljudima ima vladara (Uzvišeni Allah je i Bog i Vladar svih ljudi) pa je spomenuo da je On njihov Vladar. Među ljudima ima onih koji robuju nekome drugom, a ne Uzvišenom Allahu, pa je Uzvišeni spomenuo da je On njihov Bog i Onaj kome robuju. Od Njega, a ne od vladara i velikodostojnika, trebaju tražiti zaštitu i utočište.“

Ovakav redoslijed kur’anske sure krajnje je zadivljujući jer čovjek najprije spoznaje da ima Gospodara posmatrajući postepene promjene i faze koje se dešavaju oko njega (رَ‌بِّ النَّاسِ). Kada čovjek razmišlja spozna da Uzvišeni Allah raspolaže i vlada Svojim stvorenjima, neovisan je o njima i njima vlada (مَلِكِ النَّاسِ). Kada čovjek pomnije i podrobnije promisli, spozna da je samo Uzvišeni Allah dostojan i da isključivo Njemu pripada pravo da Mu se robuje. Robovanje treba biti samo Onome koji je neovisan o svemu drugome, a svi drugi su ovisni o Njemu i u potrebi su za Njime (إِلَـٰهِ النَّاسِ). Riječ „ljudi“ (الناس) ponovio je tri puta i nije upotrijebio zamjenicu kako bi podigao njihovu čast, ukazao im počast i vodio o njima računa. Jedan pjesnik je lijepo koristio ponavljanje u stihu:

لا أرى الموتَ يَسْبِقُ المَوْتَ شيء

نغّص الموت ذا الغنى والفقير

Ibn Kesir kaže: „Ovo su tri svojstva Uzvišenog Gospodara – On je Gospodar, Vladar i Bog. On je Gospodar svega, Vladar svega i Boga svega. Sve stvari su stvorene i Njegovo su vlasništvo. Naređeno je onome koji traži zaštitu i utočište da to radi kod i od Onog koji ima ove osobine.“

مِن شَرِّ‌ الْوَسْوَاسِ الْخَنَّاسِ – od zla šejtana-napasnika, – tj. Od zla šejtana koji govor zla unosi unutar čovjeka i došaptava mu kako bi ga naveo i zaveo da bude neposlušan. الخَنَّاس – (šejtan-napasnik) tj. onaj čija je priroda da se sakriva, prikriva, nestaje i povlači kada čovjek spomene svog Gospodara. Međutim, kada čovjek zaboravi svoga Gospodara i postane nemaran, šejtan se vraća i došaptava mu. U jednom hadisu se kaže da šejtan stavlja svoj nos na srce čovjeka (nadvisuje se nad čovjekom), pa kada čovjek spomene Uzvišenog Allaha šejtan se udalji, a kada Ga zanemari i zaboravi, šejtan mu se približi i počne došaptavati.

الَّذِي يُوَسْوِسُ فِي صُدُورِ‌ النَّاسِ – koji zle misli unosi u srca ljudi – tj. koji, zbog svoje velike pokvarenosti i nečistoće, ubacuje u srca ljudi najrazličitije vrste spletki, obmana i iluzija.

El-Qurtubi je rekao: „Šejtanovo došaptavanje je pozivanje da mu se bude pokorno govorom koji je skriven, čije značenje dolazi do srca bez da se čuje neki glas.“

مِنَ الْجِنَّةِ وَالنَّاسِ – od džina i od ljudi – U navedenom kur’anskom ajetu upotrijebljen je prijedlog min (من) radi pojašnjenja, tj. ovaj koji došaptava u srcima ljudi pripada šejtanima od džinna ili ljudi, kao što je to u ajetu:

وَكَذَٰلِكَ جَعَلْنَا لِكُلِّ نَبِيٍّ عَدُوًّا شَيَاطِينَ الْإِنسِ وَالْجِنِّ يُوحِي بَعْضُهُمْ إِلَىٰ بَعْضٍ زُخْرُ‌فَ الْقَوْلِ غُرُ‌ورً‌ا وَلَوْ شَاءَ رَ‌بُّكَ مَا فَعَلُوهُ فَذَرْ‌هُمْ وَمَا يَفْتَرُ‌ونَ ﴿١١٢﴾

Tako smo svakom vjerovjesniku neprijatelje određivali, šejtane u vidu ljudi i džina koji su jedni drugima kićene besjede govorili da bi ih obmanuli – a da je Gospodar tvoj htio, oni to ne bi učinili; zato ti ostavi njih, i ono što izmišljaju… (El-En‘ām, 112.)

Ajet je traženje utočišta od šejtana među džinnima i ljudima. Nema sumnje da su su ljudi skloni šejtanskom djelovanju veći štetnici i daleko opasniji od šejtana među džinnima. Šejtan se povlači kada se prouči istī‘āza, tj. kada se zatraži Allahova blizina, Njegova pomoć i Njegovo utočište. Ljudi koji su skloni šejtanskom djelovanju uljepšavaju razvrat i navode da se učine ono što je loše i ništa ga ne može odvratiti od njegove odluke. Zaštićen će biti samo onaj kojeg sačuva i zaštiti Uzvišeni Allah.

RETORIKA:

Ova plemenita kur’anska sura sadrži različite forme stilistike i bejāna, koje ćemo sumirati kako slijedi:

1. Vvezivanje radi počasti i uzdizanja u primjeru أَعُوذُ بِرَ‌بِّ النَّاسِ i dva ajeta koji slijede.

2. Opširnost ponavljanjem imenice „ljudi“ (Gospodara ljudi… Vladara ljudi… Boga ljudi…) čime se dodatno ukazuje počast ljudima i njima se posvećuje pažnja. Da je rečeno „njihov vladar“ ili „njihov Bog“, ne bi se ljudima iskazala počast i veličina.

3. Oprečnost u vrsti šejtana-džinna i šejtana među ljudima.

4. Različiti načini derivacije riječi iz istog korijena (glagol يوسوس i imenica الوسواس). Sura ima određenu melodičnost kojoj se dalje nalazi određena ljepota retorike, a to je jedna specifičnost Kur’ana.

POTICAJ:

عَنْ عَائِشَةَ أَنَّ النَّبِيَّ صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ كَانَ إِذَا أَوَى إِلَى فِرَاشِهِ كُلَّ لَيْلَةٍ جَمَعَ كَفَّيْهِ ثُمَّ نَفَثَ فِيهِمَا فَقَرَأَ فِيهِمَا قُلْ هُوَ اللَّهُ أَحَدٌ وَقُلْ أَعُوذُ بِرَبِّ الْفَلَقِ وَقُلْ أَعُوذُ بِرَبِّ النَّاسِ ثُمَّ يَمْسَحُ بِهِمَا مَا اسْتَطَاعَ مِنْ جَسَدِهِ يَبْدَأُ بِهِمَا عَلَى رَأْسِهِ وَوَجْهِهِ وَمَا أَقْبَلَ مِنْ جَسَدِهِ يَفْعَلُ ذَلِكَ ثَلَاثَ مَرَّاتٍ

Aiša, r.a., prenosi da bi Vjerovjesnik, s.a.v.s., kada bi noću išao u postelju, svaki put spajao svoje dlanove, a onda bi puhnuo niz njih i na njih proučio Kulhuvallahu ehad, Kul e’uzu bi Rabbi’l-felek i Kul e’uzu bi Rabbi’n-nas, pa bi njima, koliko bi mu ruke pružale, potrao svoga tijela počevši od glave i lica, zatim po čelu i niz prednji dio tijela, i tako bi učinio tri puta. (Ebu Davud: 5056)