O melodičnom učenju Kur’ana Plemenitog

Islamski učenjaci nemaju jedinstven stav po pitanju dozvoljenosti melodičnog učenja Kur’ana Plemenitog,¹Vjerujemo da je autorova namjera bila objasniti pitanje učenja Kur’ana određenim melodijama ili, kako se to kaže, učenje Kur’ana po mekamima (بالمقامات), navodeći stavove učenjaka koji smatraju da je takva praksa dozvoljena i pohvalna, ali, isto tako, citirajući argumente i dokaze onih učenjaka koji osuđuju takvu praksu. S obzirom da se na mnogo mjesta kroz djelo Sa Kur’anom Plemenitim šejha Mahmuda Halila el-Husarija, posebno u poglavlju kojeg u našem prijevodu imate priliku čitati, (pro)nalaze termini koje prevodimo sa „pjevušenje“ ili „melodijsko učenje poput pjevušenja“, da bi izbjegli doslovan prijevod kao „pjevanje“, smatramo da je bitno na ovome mjestu naglasiti da se pod takvim izrazima ima namjera ukazati na ono učenje Kur’ana melodijama, mekamima, koje, upravo zbog velike pažnje koja se posvećuje tim melodijama, udaljava od onoga što bi mogli nazvati ispravnim učenjem Kur’ana. Izraz التغني koji koristi šejh Husari i koji se u formi يتغنى navodi i u hadisu Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kojeg bilježi imam Muslim u Sahihu, protumačen je od strane nekih islamskih učenjaka kao „uljepšavanje glasa prilikom učenja Kur’ana, glasno i jasno, sa poniznošću pred Uzvišenim Allahom, bez pretjerivanja i upinjanja preko svojih mogućnosti“. Hadisi u kojima se govori da ne pripada ummetu muslimana onaj koji ne uljepšava učenje Kur’ana ne govore o tome da se to radi poput pjevanja. Naprotiv, radi se o uljepšavanju glasa, čuvanju izgovora harfova, jasnom i razumljivom učenju, po tertilu, tj. da svaki harf bude povezan za onaj koji je prije njega i koji dolazi nakon njega, a svaka riječ, isto tako, bude u učenju povezana sa prethodnom i onom koja slijedi kao se ne bi, primjenom proizvoljnih pauzalnih formi dobila oprečna i pogrešna značenja. Mogli bi kazati da je jedan od ciljeva uljepšavanja glasa prilikom učenja Kur’ana odavanje posebnog poštovanja prema Allahovoj, dž.š., Objavi, kako bi se ona i po tome razlikovala od svake vrste ljudskog govora, te da bi se srca ljudi, preko lijepog učenja, probudila i od straha i poniznosti smekšala i postala otvorenija za kur’anske ajete. Poznato je da su prije objave Kur’ana Arapi imali običaj pjevati prilikom dugih putovanja na devama kako bi im na taj način vrijeme brže prošlo. Kada je, pak, počela objava Kur’ana, Poslanik, s.a.v.s., je želio da se muslimani zaokupe učenjem Kur’ana i da učenjem Kur’ana zamjene lošu praksu pjevušenja, naravno uz obazrivost na izgovor harfova i primjenu tedžvidskih pravila. Često se, nažalost, dešava da radi prevelikog obzira prema samoj melodiji i lijepom osjećaju koju ona može pobuditi kod slušalaca učenja Kur’ana i samog učača, učač biva „ponesen“ istom, te se dešava da neispravno arikuliše pojedine harfove, što je sigurno pogrešno, te da dolazi do potpunog zanemarivanja tedžvidskih pravila. Isto tako, dešava se da učači Kur’ana, prije nego što potpuno savladaju izgovor svih harfova i sva tedžvidska pravila, pod uticajem učenja određenih istaknutih učača Kur’ana, poput šejha Abdul-Basit Abdus-Sameda, bivaju „zavedeni“ i nastoje „kopirati“ melodiju i intonaciju kojoj spomenuti šejh uči. Tako ćeš, dragi brate i cijenjena sestro, čuti neke učače kako nastoje zadiviti mase svojim glasom i „kapacitetom pluća“, kako se to u njihovom društvu često može čuti. Međutim, kada bi upitali neke od njih o, recimo, nekom tedžvidskom pravilu, riječi na koju treba obratiti posebnu pažnju, ili, primjera radi, po kojem rivajeti i kira’etu uče, uvidjeli bi da bi oni ostali nepomični i zbunjeni. Praksa učenja Kur’ana jakim glasom, visokom intonacijom i sa izrazitom obazrivošću prema mekamima i dojmu kojeg učač nastoji ostaviti kod slušalaca, veoma je prisutna u našem društvu. Upravo je to razlog zbog kojeg se odlučujemo pisati o ovoj temi i prenijeti zapažanja šejha Husarija o ovoj praksi, te pokušati dati određenu predstavu o ispravnom načinu učenja Kur’ana. Kao što kaligraf nastoji uljepšati svoj rad ulažući krajnji napor prilikom njegove izrade, ne skrnaveći tako kur’anske ajete i harfove iz kojih su satkani, već nastojeći steći Božije zadovoljstvo i prenijeti poruku koju oni nose, isto tako učač Kur’ana svojim glasom treba ukazati na ljepotu Božijeg Govora, ali najprije obazirući se na izgovor harfova i kur’anskih riječi, razmišljajući o porukama i poukama koje one sa sobom nose, nastojeći ih primjeniti u vlastitom životu. Namjera učača Kur’ana ne bi trebala biti povećanje ugleda kod slušalaca upravo preko njegovog lijepog učenja. Već smo pokušali objasniti izraze „pjevušenje“ i „melodijsko učenje poput pjevušenja“ i na šta se one odnose. Na ovom mjestu želimo reći nešto o, možemo slobodno reći, gotovo nepoznatoj temi (posebno za bh. učače Kur’ana) i oblasti koja se veže za učenje Kur’ana. Radi se, naime, o mekamima, ili „znanosti o mekamima“ – ‘ilm al-maqāmāt – (علم المقامات). Prema snimcima emisije sa jednog iranskog radija kroz koju su slušaoci upoznati sa mekamima, načinom primjene, njihovom porijeklu, vrstama, prvi za kojeg se putem određenih djela zna da je učio Kur’an po mekamima ili melodijama (الألحان) koje su svojstvene samo učenju Kur’ana i koji je objasnio pravila i propise koji se trebaju čuvati i poštovati kako bi učenje bilo ispravno, bio je Ubejdullah ibn Ebi Bekrete es-Seqafijj, poznat kao Ebu-Hatem, koji je živio u prvom stoljeću po Hidžri. Nećemo se upuštati u raspravu o tome da li je primjena mekama u učenju Kur’ana dozvoljena ili ne, jer – za to će nam, vjerujemo, biti dovoljan navedeni rad šejha Husarija, ali svakako želimo ukratko objasniti sam pojam „mekam“, neke najpoznatije mekame i termine koji se često spominju u kontekstu te znanosti. Zadovoljit ćemo se objašnjenjem nekih termina koji će nam, nadamo se, osvijetliti pitanje mekama kojima se uči Kur’an, a znanost o mekamima se jedino može prenijeti – usmeno, dakle, nije moguće napsiati kako se uči određeni mekam. Moguće je samo objasniti kada, uz koje ajete se uči određeni mekam, gdje mu je izvorište i koje su mu karakteristike. Kada kažemo „mekam kojim se uči Kur’an“ svakako mislimo na onu melodiju i intonaciju prilikom učenja Kur’ana uz koju se u potpunosti čuva izgovor harfova i kur’anskih riječi i primjenjuju tedžvidska pravila. Sve što ne ulazi u ovaj opseg je neprimjereno učenju Kur’ana i može se svrstati u pretjerivanja koja su zabranjena. Sa stanovišta muzike, pod Al-Maqām as-sawtī (المقام الصوتي) se misli na visinu tona kojom se odlikuje određeni glas. Slijedeći pojam koji trebamo pojasniti jeste As-Silm al-mūsīqi السلم الموسيقي. To je izraz za skupinu (muzičkih) tonova, tačnije sedam tonova. Prema tabeli solimizacije (tehnika učenja muzičkih tonova, prilagođena pjevanju) ti tonovi su: Do, Re, Mi, Fa, So, La, Ti. Izrazom An-Našāz (النشاز) označava se prelazak sa jednog na drugi mekam, a taj drugi mekam je, svakako, različit od prethodnog i sam prelazak je neugodan za slušaoce. Početna intonacija, tj. najniži ton glasa pri kojem je govor potpuno razumljiv, što je vrlo bitno kod učenja Kur’ana, naziva se Al-Qarār (القرار). Pojam Al-Ğawāb (الجواب), pojednostavljeno, označava višu intonaciju, a pojam Ğawab al-ğawab (جواب الجواب) najvišu intonaciju. Nadamo se da smo objašnjenjem spomenutih termina barem za nijansu cijenjenom čitaocu približili značenje pojma maqām u kontekstu učenja Kur’ana. Najpoznatiji mekami su: „Saba“ (صبا), „Nehavend“ (نهاوند), „Adžem“ (عجم), „Bejat“ (بيات), „Sika“ (سيكا), Hidžaz“ (حجاز) i „Rast“ (رست), a početna slova naziva ovih mekama sadržana su stihu صُنِعَ بِسَحَر. Pojedini učenjaci ovoj skupinu osnovnih i najpoznatijih mekama dodaju i mekam „Kurd“ (كرد) , te proširuju stih sa harfom ك, tako da glasi صُنِعَ بِسَحَرك. Spomenuti mekami imaju mnogo podvrsta i srodnih mekama, ali mi ćemo se zadovoljiti i ovom, rekli bi smo, najpoznatijom podjelom i klasifikacijom. Pojedini učači uče samo po jednom mekamu, drugi po dva, a neki po više mekama, naprimjer, šejh Mustafa Isma’il, poznati egipatski učač, uči i po sedam mekama. Učači Kur’ana učenje obično počinju mekamom „Bejat“, jer je počinjanje i ponovno vraćanje na ovaj mekam izuzetno lahko. Izučavati ovu znanost mogu samo oni koji su u potpunosti savladali izgovor harfova i koji su zaronili u dubine tedžvidske znanosti. Pojedini učači počinju učenje mekamom „Bejat“, zatim uče mekamom „Rast“, pa „Nehavend“, a učenje završavaju obratno, tj. učeći mekamom „Nehavend“, zatim, dakle, „Rast, te završavaju „Bejatom“. Počinjanje i završavanje učenja Kur’ana mekamom „Bejat“ postalo je nepisano pravilo. Također, ako je učač počeo učenje, naprimjer, mekamom „Rast“, radi ljepote učenja i ugodnosti slušanja trebao bi učenje završiti istim mekamom. Važno je napomenuti da se učenje treba započeti tišim glasom, niskom intonacijom, pri čemu je učenje potpuno razumljivo, dakle, svi harfovi su ispravno artikulisani i u potpunosti su primjenjena tedžvidska pravila. Kao što svaka znanost ima određene zakonitosti i pravila, izuzetak ne čini i znanost o mekamima. Često možemo čuti kako određeni učači uče Kur’an po nekom mekamu i jasno se može odrediti o kojem mekamu se radi, ali je takvo učenje neuređeno i nedotjerano jer učač nije naučio i savladao sva pravila koja znanost o mekamima sadrži. Isto tako, dešava se da određeni učači provode mnogo vremena slušajući učenje nekih od najpoznatijih učača Kur’ana i kroz to slušanje naravno i prisvoje određene melodije, budu u mogućnosti da ih raspoznaju, ali kada uče Kur’an nisu u stanju primjeniti neku od melodija ili, pak, da sa jedne melodije ispravno pređu na drugu. Zašto se ovo dešava? Upravo zbog načina učenja, tj. selektivnog slušanja pojedinih učača i snimaka kao i zbog zaboravljanja da se ova znanost uglavnom izučava pred nekim stručnjakom i učenjakom. Karakteristika mekama je to da se određeni mekami, što je i jedan o ciljeva učenja po mekamima, primjenjuju uz tematiku kur’anskih ajeta. Naprimjer, mekamom „Hidžaz“, jedan od najpoznatijih mekama, uče se oni ajeti koji govore o nekim tužnim prozorima iz kur’anskih kazivanja, ajeti koji govore o Sudnjem danu, kažnjavanju nevjernika u džehennemskoj vatri, jer je sam mekam „Hidžaz“ kada se sluša – žalostan, te na najbolji način, uz odabrani mekam, slušaocima koji prate učenje Kur’ana i nastoje razumjeti neka od značenja koja dopiru do njih, učač Kur’ana može „približiti“ situacije i prizore o kojima Kur’an govori. Zanimljivo je spomenuti da postoje posebne institucije, udruženja, halke i škole za učenje mekama. Osim toga, učenje Kur’ana raznim mekamima je svakodnevna pojava i nije teško odrediti kojim mekamom uči određena osoba, bio to imam u nekoj džamiji, mujezin koji uči ezan ili, pak, običan svijet koji, recimo, Kur’an uči naglas kod kuće. Također, pojedini učači su poznati po svom specifičnom učenju, a ta specifičnost dolazi upravo zbog određenog mekama kojeg isti često koristi prilikom učenja Kur’ana. Nije rijedak slučaj da se pojedinci usprotive praksi učenja Kur’ana mekamima, a da i sami, ne znajući, Kur’an uče nekim od mekama. Neki će reći da učači lijepog glasa zaista trebaju poznavati mekame kojima se uči Kur’an kako bi različitim melodijama slušaocima pokušali približiti različita značenja koja nose kur’anski ajeti. odnosno učenja Kur’ana melodijama koje su svojstvene pjevačima, pjevušenja prilikom učenja Kur’ana i uljepšavanja glasa prilikom učenja Kur’ana upotrebom melodija, kao i po pitanju učenja Kur’ana različitom intonacijom i jačinom glasa, tj. glasnog učenja Kur’ana nakon što je učenje (za)početo tihim glasom.²Izvor: Mahmud Halil el-Husari, Ma’a Al-Qur’an al-Karim (Sa Kur’anom Plemenitim), Maktaba as-sunna, Kairo, 2002, str. 83. Prijevod sa arapskog jezika i bilješke: M.K.)

Tako su, recimo, neki islamski učenjaci došli do odgovora da je navedeno mekrūh, vjerom pokuđen i prezira vrijedan postupak i nisu preporučivali tu praksu. U skupini tih učenjaka nalaze se: Enes ibn Mālik, Se’īd ibn Musejjeb, Se’īd ibn Džubejr, El-Hasan el-Basrī, Ibn Sīrīn, Mālik ibn Enes i Ahmed ibn Hanbel. Svoje mišljenje su argumentirali slijedećim dokazima:

1. Od Zijada ibn en-Numejra se da je sa nekim učačima Kur’ana došao do Enesa ibn Malika, pa mu je rečeno: „Uči“, te je on podigao svoj glas i prilikom učenja primjenjivao određene melodije, pjevušio, a mogao je učiti veoma visokom intonacijom. Enes ibn Malik je tada skinuo crni ogrtač, neku tkaninu, kojom je pokrio svoje lice, i rekao je: „O, ti! Tako nisu radili prije“, a svaki put kada bi se Enes ibn Malik susreo s nečim što ne bi odobravao i što mu je pričinjavalo neugodnost, otkrivao bi lice.

2. Prenešeno je od Se’ida ibn Musejjeba da je čuo Omera ibn Abdil-Aziza kako uči melodično, pjevušeći, prilikom predvođenja ljudi u namazu i učenja Kur’ana u njemu, te mu je Se’id ibn Musejjeb poslao pismo u kojem mu je rekao: „Allah te učinio boljim. Uistinu, učači Kur’ana, istaknuti učenjaci te oblasti, nisu tako učili.“ Omer ibn Abdil-Aziz je nakon toga prestao sa praksom učenja Kur’ana melodično, poput pjevušenja.

3. Prenosi se od El-Qasima ibn Muhammeda da je neki čovjek melodično učio Kur’an u džamiji Allahovog Poslanika, s.a.v.s., pa je to on osudio i tom prilikom naveo dotičnom ove kur’anske ajete: “A on je, zaista, knjiga zaštićena, laž joj je strana, bilo s koje strane, ona je Objava od Mudroga i hvale dostojnoga.” (Fussilet, 41-42.)

4. Ibn-Qasim prenosi od Malika, r.a., da je ovaj bio upitan o melodijama koje se upotrebljavaju prilikom učenja Kur’ana Časnoga u namazu pa je ovaj odgovorio: „To mene ne zadivljuje. To je samo pjevanje koje neki praktikuju kako bi uzeli dirheme.“

5. Ibn Džurejdž prenosi od ‘Atta’a, a on od Ibn ’Abbasa, da je on bio mujezin Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i da je jednom prilikom melodično učio ezan, pa mu je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Zaista je ezan jednostavan, lahak, ujednačen, pa neka takav bude tvoj ezan, a ako ne bude – nisi ezanio.“ (Bilježi Ed-Darequtni) El-Qurtubi je rekao: „Ako je Vjerovjesnik, s.a.v.s., to zabranio prilikom učenja ezana, onda je to svakako razlog da se isto ne dopusti prilikom učenja Časnog Kur’ana kojeg Milostivi čuva i koji je rekao, a Njegove riječi su istina:

“Mi, uistinu, Kur’an objavljujemo i zaista ćemo Mi nad njim bdjeti!” (El-Hidžr, 9.)

Rekao je Uzvišeni Allah:

“… A on je, zaista, knjiga zaštićena.” (Fussilet, 41.)

6. Prenosi se da je Ahmed ibn Hanbel rekao: „Učenje Kur’ana melodijama me ne zadivljuje. To je novotarija (بدعة) koju ne treba slušati.“

7. Kazao je Abdullah ibn Jezid el-’Akberi da je čuo čovjeka kako pita Ahmeda ibn Hanbela: „Šta kažeš o učenju Kur’ana melodijama (الألحان)?“ Ahmed ibn Hanbel ga je upitao: „Kako se zoveš?“ Odgovorio je: „Muhammed“, pa mu je Ahmed ibn Hanbel rekao: „Raduje li te to da te zovu ‘Mūhammede’, sa dugim vokalom?“ (tj. da ga zovu Mūhammede (موحمد), sa dugim vokalom ū umjesto kratkog kako je ispravno. Op. prev.) Rekao je Qadi Ebu-Ja’la o ovome slučaju: „Radi se o aluziji na pokuđenost takvog čina.“

8. Hadis Muhammeda, s.a.v.s., kojeg prenosi Huzejfe ibn el-Jeman:

عن حذيفة بن اليمان قال قال رسول الله صلى الله عليه وسلم: اقرءوا القرآن بلحون العرب وأصواتها، وإياكم ولحون أهل الكتابين، وأهل الفسق، فإنه سيجيء بعدي قوم يرجعون بالقرآن ترجيع الغناء والرهبانية والنوح، لا يجاوز حناجرهم ، مفتونة قلوبهم ، وقلوب من يعجبهم شأنهم

„Učite Kur’an melodijama, tonovima, Arapa…“ (Bilježi Et-Taberani u El-Mu’džem el-Ewset)

9. U djelu El-Džami’ Qadi Ebu Ja’la navodi da je Muhammed, s.a.v.s., spomenuo predznake Sudnjeg dana, pa je naveo nekoliko njih i među njima to da će Kur’an učiti oni koji budu imali izuzetno lijepe glasove, pa će ljudi iskazivati počast jednom od njih, a taj neće biti niti najučeniji niti najbolji među njima, osim što će biti najbolji u melodičnom učenju.“

10. Zaista, učenje Kur’ana raznim melodijama i pretjerano obraćanje pažnje na ljepotu glasa prilikom učenja neizbježno dovodi do poigravanja sa Allahovom, dž.š., Knjigom u smislu da će zbog navedenog doći do dodavanja ili izostavljanja (određenih vokala ili harfova, op. prev.), ili će to dovesti do produžavanja trajanja dužina određenih vokala više nego što je potrebno, ili će, isto tako, doći do skraćivanja njihovog trajanja, ili, pak, pretjerivanja u primjeni same melodije, te slično tome što može prouzrokovati pogrešno učenje.

Dakle, zabrana učenja Kur’ana melodijama zbog kojih dolazi do pogrešnog učenja jeste – preventivna, jer sve što vodi harāmu i samo postaje harām.

Skupina islamskih učenjaka smatra da je učenje Kur’ana melodijama i uljepšavanje glasa prilikom učenja (u slučaju kada upotreba tih melodija nije razlog greški bilo kakve vrste u učenju Kur’ana, op. prev.) dozvoljeno, a u među njima su: Abdullāh ibn ‘Abbās, Abdullāh ibn Mes’ūd, ‘Atā ibn Ebī Rebbāh, imam Ebū Hanīfe i neki njegovi sljedbenici, imam Eš-Šafi‘ī i neki od njegovih sljedbenika, Ibn Mubārek, kao i Et-Taberī, Ibn ‘Arebī i drugi.

Imam En-Newewī je u djelu Et-Tibjān rekao: „Islamski učenjaci prvih i potonjih generacija, oni iz generacije ashaba, tabi‘īna i generacija poslije njih; učenjaci iz različitih pokrajina i dijelova svijeta, muslimanski prvaci i predvodnici, saglasni su po pitanju dozvoljenosti i poželjnosti uljepšavanja glasa prilikom učenja Kur’ana. (…)“

Rekao je Ibnu’l-Qajjim u djelu Zādu’l-me΄ād: „Abdur-Rahmān ibn el-Eswed ibn Jezīd je imao običaj tokom mjeseca ramazana slušati lijepo i melodično učenje Kur’ana, a Et-Tahāwī prenosi da je imam Ebū Hanife, kao i neki njegovi učenici, slušali melodično učenje Kur’ana (بالألحان).“

Kazao je Muhammed ibn Abdul-Hakem: „Vidio sam kako moj otac i imam Eš-Šāfi‘ī, kao i Jūsuf ibn ‘Umer, slušaju melodično učenje Kur’ana.“

Učenjaci koji smatraju da je melodično učenje Kur’ana i uljepšavanje glasa prilikom učenja dozvoljeno i pohvalno svoje mišljenje argumentiraju slijedećim dokazima i mišljenjima:

Hadis kojeg, između ostalih, bilježi imam Ebū-Dāvūd u Sunenu:

عَنْ الْبَرَاءِ بْنِ عَازِبٍ قَالَ: قَالَ رَسُولُ اللَّهِ صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ: زَيِّنُوا الْقُرْآنَ بِأَصْوَاتِكُمْ

Prenosi se od El-Berrā’ ibn ‘Āziba da je rekao: „Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s.:

‘Ukrasite (učenje) Kur’an(a) vašim glasovima.’“

Ed-Dārimī u Sunenu bilježi i ovu predaju:

عَنِ الْبَرَاءِ بْنِ عَازِبٍ قَالَ سَمِعْتُ رَسُولَ اللَّهِ يَقُولُ

حَسِّنُوا الْقُرْآنَ بِأَصْوَاتِكُمْ، فَإِنَّ الصَّوْتَ الْحَسَنَ يَزِيدُ الْقُرْآنَ حُسْناً

Prenosi se od El-Berrā’ ibn ‘Āziba da je rekao: „Čuo sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kako govori:

‘Uljepšajte (učenje) Kur’an(a) vašim glasovima. Lijep glas, zaista, uvećava ljepotu (učenja) Kur’ana.“

U predaji koju bilježi Et-Taberani u Al-Mu’ğam al-Kabīr stoji da je Abdullāh ibn Mes’ūd čuo Poslanika, s.a.v.s., da kaže:

حُسْنُ الصَّوْتِ زِينَةُ الْقُرْآنِ

„Lijep glas je ukras Kur’ana.“

عَنْ سَعِيدِ بْنِ أَبِي سَعِيدٍ قَالَ، قَالَ رَسُولُ اللَّهِ صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ: لَيْسَ مِنَّا مَنْ لَمْ يَتَغَنَّ بِالْقُرْآنِ

Prenosi se od Se’īda ibn Ebī-Se’īda da je rekao: „Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s.:

‘Ne pripada nama onaj ko ne uči Kur’an lijepim glasom, melodično.’“ Predaju bilježi imam Ebū Dāvūd u Sunenu. (…)

عَنْ أَبِي هُرَيْرَةَ رَضِيَ اللهُ عَنْهُ قَالَ: قَالَ رَسُولُ اللَّهِ صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ: مَا أَذِنَ اللَّهُ لِشَيْءٍ مَا أَذِنَ لِنَبِيٍّ حَسَنِ الصَّوْتِ يَتَغَنَّى بِالْقُرْآنِ

Prenosi Ebū Hurejre, r.a.: „Kazao je Allahov Poslanik, s.a.v.s.: ‘Allah ničemu ne poklanja toliku pažnju kao što to čini nekom od vjerovjesnika lijepog glasa koji uljepšava glas prilikom učenja Kur’ana.’“ Hadis bilježi imam Muslim u Sahihu.

Uzvišeni Allah čuje glasove svih robova, dobrih i loših. ‘Āiša, r.a., je rekla: „Uzvišen neka je Onaj koji svojim znanjem obuhvata sve glasove.“ Allah, dž.š., sluša učenje Kur’ana svih vjernika, s tim da u navedenom hadisu istaknuta pažnja koja se poklanja učenju Njegovih vjerovjesnika, a.s.

عَنْ سَعْدٍ بْنِ أَبِي وَقَّاصٍ رَضِيَ اللهُ عَنْهُ قَالَ: سَمِعْتُ رَسُولَ اللَّهِ صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ يَقُولُ

إِنَّ هَذَا الْقُرْآنَ نَزَلَ بِحُزْنٍ فَإِذَا قَرَأْتُمُوهُ فَابْكُوا، فَإِنْ لَمْ تَبْكُوا فَتَبَاكَوْا، وَتَغَنَّوْا بِهِ فَمَنْ لَمْ يَتَغَنَّ بِهِ فَلَيْسَ مِنَّا

Sa’d b. Ebi Vekkas, r.a., pripovijeda: „Čuo sam Resulullaha, s.a.v.s., kada kaže: ‘Zaista, Kur’an je objavljen da izazove tugu, nemir i zabrinutost, pa kada ga učite, plačite, a ako ne možete plakati, onda ga učite otužno i što ljepšim glasom, a ko ga ne uči lijepim glasom, i ne pripada nama’.“ Hadis bilježi imam Ibn-Mādždže u Sunenu.

عَنْ أَبِي مُوسَى رَضِيَ اللهُ عَنْهُ قَالَ: قَالَ رَسُولُ اللَّهِ صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ لِأَبِي مُوسَى

لَوْ رَأَيْتَنِي وَأَنَا أَسْتَمِعُ لِقِرَاءَتِكَ الْبَارِحَةَ لَقَدْ أُوتِيتَ مِزْمَارًا مِنْ مَزَامِيرِ آلِ دَاوُدَ

Ebū-Mūsā, r.a., kaže: „Kazao je Allahov Poslanik, s.a.v.s., Ebū Mūsāu: ‘Da si me vidio kada sam sinoć slušao kako učiš Kur’an, bio bi sretan: dobio bi jednu Davudovu frulu (tj. dobio bi veliki dio lijepog Davudova, alejhi’s-selam, glasa)’.“ Hadis bilježi imam Muslim u Sahihu. Davud, a.s., je bio čovjek najljepšeg glasa, a u navedenom hadisu Allahov Poslanik, s.a.v.s., poredi ljepotu i umiljatost glasa Ebū-Mūsā el-Eš’arija sa ljepotom Davudovog, a.s., glasa. El-Hattābi kaže da se pod izrazom آلِ دَاوُدَ (čeljad Davuda, a.s.) misli samo na Davuda, a.s., jer nije poznato da je neko od njegovih potomaka ili srodnika bio darovan lijepim glasom poput njegovog. Hadis, također, govori i o odobrenju i pohvali Poslanika, s.a.v.s., koju je uputio Ebū Mūsāu, r.a., zbog njegovog lijepog učenja Kur’an. Nakon što je Poslanik, a.s., rekao: „Da si me vidio kada sam sinoć slušao kako učiš Kur’an, bio bi sretan“, Ebū Mūsā, r.a., je dodao: „Tako mi Allaha, da sam znao da me slušaš kako učim (Kur’an), još više bih uljepšao učenje.“

عَنْ جَابِرٍ قَالَ: قَالَ رَسُولُ اللَّهِ صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ

إِنَّ مِنْ أَحْسَنِ النَّاسِ صَوْتًا بِالْقُرْآنِ الَّذِي إِذَا سَمِعْتُمُوهُ يَقْرَأُ حَسِبْتُمُوهُ يَخْشَى اللَّهَ

Prenosi se od Džābira, r.a., da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Zaista je najljepšeg glasa prilikom učenja Kur’ana onaj čovjek koji, kada ga slušate kako uči, (po)mislite da se boji Allaha.“ Hadis bilježi imam Ibn Mādždže u Sunenu.

عَنْ عَدِيِّ بْنِ ثَابِتٍ قَالَ: سَمِعْتُ الْبَرَاءَ بْنَ عَازِبٍ قَالَ: سَمِعْتُ النَّبِيَّ صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ قَرَأَ فِي الْعِشَاءِ بِالتِّينِ وَالزَّيْتُونِ فَمَا سَمِعْتُ أَحَدًا أَحْسَنَ صَوْتًا مِنْهُ

Prenosi se da je Adijj ibn Sābit rekao: „Čuo sam kako El-Berrā ibn ‘Āzib kaže: ‘Čuo sam Vjerovjesnika, s.a.v.s., kako na jaciji-namazu uči Wet-tīni wez-zejtūni (tj. suru „Et-Tin“), a nisam nikoga čuo da je imao ljepši glas od njega’.“ Predaju bilježi imam El-Buhāri u Sahihu.

Na osnovu navedenih hadisa, šejh En-Newewī smatra da je poželjno tražiti od osoba lijepog glasa da uče Kur’an jer je to, dakle, pritvrđeni sunnet Allahovog Poslanika, s.a.v.s.

عَنْ عَبْدِ اللَّهِ بْنِ مَسْعُودٍ رَضِىَ اللَّهُ عَنْهُ قَالَ: قَالَ لِي النَّبِيُّ صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ: اقْرَأْ عَلَيَّ، فَقُلْتُ: يَا رَسُولَ اللَّهِ آقْرَأُ عَلَيْكَ وَعَلَيْكَ أُنْزِلَ؟ قَالَ: نَعَمْ، فَقَرَأْتُ سُورَةَ النِّسَاءِ حَتَّى بَلَغْتُ {فَكَيْفَ إِذَا جِئْنَا مِنْ كُلِّ أُمَّةٍ بِشَهِيدٍ وَجِئْنَا بِكَ عَلَى هَؤُلَاءِ شَهِيدًا} قَالَ: أَمْسِكْ، فَإِذَا عَيْنَاهُ تَذْرِفَانِ

Abdullah b. Mes’ūd, r.a., prenosi: „Jedne prilike mi je rekao Allahov Poslanik, s.a.v.s.: ‘Uči mi Kur’an!’ Ja rekoh: ‘Kako da ga učim pred tobom, a on je tebi objavljen?’ – Resulullah, s.a.v.s., odgovori: ‘Ja volim da slušam Kur’an kad ga neko drugi uči.’ Počeo sam mu učiti suru „En-Nisa’“ i došao do ajeta: ‘A kako će biti kada iz svakog naroda dovedemo svjedoka, a tebe dovedemo kao svjedoka protiv njih?! ‘Stani!’, rekao je Resulullah, s.a.v.s., i kad sam ga pogledao, oči su mu bile orošene suzama.” Hadis bilježi imam El-Buhāri u Sahihu. (…)

Međutim, skupina učenjaka koja smatra da melodično učenje Kur’ana, odnosno učenje Kur’ana melodijama koje su svojstvene pjevačima, pjevušenja prilikom učenja Kur’ana i uljepšavanja glasa prilikom učenja Kur’ana upotrebom melodija, kao i učenje Kur’ana različitom intonacijom i jačinom glasa, tj. glasno učenje Kur’ana nakon što je učenje (za)početo tihim glasom (الترجيع), nije dozvoljeno, su na jedan drugi način protumačili neke od dokaza koje navodi druga skupina.¹ Naprimjer, El-Hattābī tumači hadis زَيِّنُوا الْقُرْآنَ بِأَصْوَاتِكُمْ na način da se ovdje, ustvari, radi o inverziji, kao što je to u slučaju, recimo, izreke عرضت الناقة على الحوض, koja u osnovi glasi عرضت الحوض على الناقة. El-Hattābī zatim navodi predaju od El-Berrā’a da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao:

زَيِّنُوا أَصْوَاتَكُمْ بِالقُرْآنِ

„Uljepšajte vaše glasove Kur’anom.“

U navedenom hadisu se poručuje da se glasovi zaokupe učenjem Kur’ana, a u njemu se, isto tako, nalazi podstrek na učenje Kur’ana.

Imam El-Qurtubī u djelu At-Tazkār piše:

„Na ovo značenje (hadisa) upućuju i riječi Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Ne pripada nama onaj ko ne uči Kur’an lijepim glasom, melodično, tj. ‘ne pripada nama onaj ko svoj glas ne uljepša(va) učenjem Kur’ana’.“

Ovakvo tumačenje iznose Abdullah ibn Zejd i Ibn Ebī Melīke.

Spomenuto značenje hadisa potvrđuju i riječi EbūMusā’a Vjerovjesniku, a.s.: „Tako mi Allaha, da sam znao da me slušaš kako učim (Kur’an), još više bih uljepšao učenje“, tj. „još bih više uljepšao svoj glas Kur’anom i učio ga još više po tertilu“. Ovaj iskaz Ebū Musā’a nam govori da je u toj konkretnoj situaciji učio Kur’an ubrzanim tempom, a da je znao da ga sluša Vjerovjesnik, s.a.v.s., učenje bi bilo sporije, razgovjetnije i jasnije, onako kakvo je bilo kada bi znao da ga on, a.s., sluša, što bi, svakako, još više uljepšalo njegov glas i učenje.

Bilješke

• 1
  Vjerujemo da je autorova namjera bila objasniti pitanje učenja Kur’ana određenim melodijama ili, kako se to kaže, učenje Kur’ana po mekamima (بالمقامات), navodeći stavove učenjaka koji smatraju da je takva praksa dozvoljena i pohvalna, ali, isto tako, citirajući argumente i dokaze onih učenjaka koji osuđuju takvu praksu. S obzirom da se na mnogo mjesta kroz djelo Sa Kur’anom Plemenitim šejha Mahmuda Halila el-Husarija, posebno u poglavlju kojeg u našem prijevodu imate priliku čitati, (pro)nalaze termini koje prevodimo sa „pjevušenje“ ili „melodijsko učenje poput pjevušenja“, da bi izbjegli doslovan prijevod kao „pjevanje“, smatramo da je bitno na ovome mjestu naglasiti da se pod takvim izrazima ima namjera ukazati na ono učenje Kur’ana melodijama, mekamima, koje, upravo zbog velike pažnje koja se posvećuje tim melodijama, udaljava od onoga što bi mogli nazvati ispravnim učenjem Kur’ana. Izraz التغني koji koristi šejh Husari i koji se u formi يتغنى navodi i u hadisu Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kojeg bilježi imam Muslim u Sahihu, protumačen je od strane nekih islamskih učenjaka kao „uljepšavanje glasa prilikom učenja Kur’ana, glasno i jasno, sa poniznošću pred Uzvišenim Allahom, bez pretjerivanja i upinjanja preko svojih mogućnosti“. Hadisi u kojima se govori da ne pripada ummetu muslimana onaj koji ne uljepšava učenje Kur’ana ne govore o tome da se to radi poput pjevanja. Naprotiv, radi se o uljepšavanju glasa, čuvanju izgovora harfova, jasnom i razumljivom učenju, po tertilu, tj. da svaki harf bude povezan za onaj koji je prije njega i koji dolazi nakon njega, a svaka riječ, isto tako, bude u učenju povezana sa prethodnom i onom koja slijedi kao se ne bi, primjenom proizvoljnih pauzalnih formi dobila oprečna i pogrešna značenja. Mogli bi kazati da je jedan od ciljeva uljepšavanja glasa prilikom učenja Kur’ana odavanje posebnog poštovanja prema Allahovoj, dž.š., Objavi, kako bi se ona i po tome razlikovala od svake vrste ljudskog govora, te da bi se srca ljudi, preko lijepog učenja, probudila i od straha i poniznosti smekšala i postala otvorenija za kur’anske ajete. Poznato je da su prije objave Kur’ana Arapi imali običaj pjevati prilikom dugih putovanja na devama kako bi im na taj način vrijeme brže prošlo. Kada je, pak, počela objava Kur’ana, Poslanik, s.a.v.s., je želio da se muslimani zaokupe učenjem Kur’ana i da učenjem Kur’ana zamjene lošu praksu pjevušenja, naravno uz obazrivost na izgovor harfova i primjenu tedžvidskih pravila. Često se, nažalost, dešava da radi prevelikog obzira prema samoj melodiji i lijepom osjećaju koju ona može pobuditi kod slušalaca učenja Kur’ana i samog učača, učač biva „ponesen“ istom, te se dešava da neispravno arikuliše pojedine harfove, što je sigurno pogrešno, te da dolazi do potpunog zanemarivanja tedžvidskih pravila. Isto tako, dešava se da učači Kur’ana, prije nego što potpuno savladaju izgovor svih harfova i sva tedžvidska pravila, pod uticajem učenja određenih istaknutih učača Kur’ana, poput šejha Abdul-Basit Abdus-Sameda, bivaju „zavedeni“ i nastoje „kopirati“ melodiju i intonaciju kojoj spomenuti šejh uči. Tako ćeš, dragi brate i cijenjena sestro, čuti neke učače kako nastoje zadiviti mase svojim glasom i „kapacitetom pluća“, kako se to u njihovom društvu često može čuti. Međutim, kada bi upitali neke od njih o, recimo, nekom tedžvidskom pravilu, riječi na koju treba obratiti posebnu pažnju, ili, primjera radi, po kojem rivajeti i kira’etu uče, uvidjeli bi da bi oni ostali nepomični i zbunjeni. Praksa učenja Kur’ana jakim glasom, visokom intonacijom i sa izrazitom obazrivošću prema mekamima i dojmu kojeg učač nastoji ostaviti kod slušalaca, veoma je prisutna u našem društvu. Upravo je to razlog zbog kojeg se odlučujemo pisati o ovoj temi i prenijeti zapažanja šejha Husarija o ovoj praksi, te pokušati dati određenu predstavu o ispravnom načinu učenja Kur’ana. Kao što kaligraf nastoji uljepšati svoj rad ulažući krajnji napor prilikom njegove izrade, ne skrnaveći tako kur’anske ajete i harfove iz kojih su satkani, već nastojeći steći Božije zadovoljstvo i prenijeti poruku koju oni nose, isto tako učač Kur’ana svojim glasom treba ukazati na ljepotu Božijeg Govora, ali najprije obazirući se na izgovor harfova i kur’anskih riječi, razmišljajući o porukama i poukama koje one sa sobom nose, nastojeći ih primjeniti u vlastitom životu. Namjera učača Kur’ana ne bi trebala biti povećanje ugleda kod slušalaca upravo preko njegovog lijepog učenja. Već smo pokušali objasniti izraze „pjevušenje“ i „melodijsko učenje poput pjevušenja“ i na šta se one odnose. Na ovom mjestu želimo reći nešto o, možemo slobodno reći, gotovo nepoznatoj temi (posebno za bh. učače Kur’ana) i oblasti koja se veže za učenje Kur’ana. Radi se, naime, o mekamima, ili „znanosti o mekamima“ – ‘ilm al-maqāmāt – (علم المقامات). Prema snimcima emisije sa jednog iranskog radija kroz koju su slušaoci upoznati sa mekamima, načinom primjene, njihovom porijeklu, vrstama, prvi za kojeg se putem određenih djela zna da je učio Kur’an po mekamima ili melodijama (الألحان) koje su svojstvene samo učenju Kur’ana i koji je objasnio pravila i propise koji se trebaju čuvati i poštovati kako bi učenje bilo ispravno, bio je Ubejdullah ibn Ebi Bekrete es-Seqafijj, poznat kao Ebu-Hatem, koji je živio u prvom stoljeću po Hidžri. Nećemo se upuštati u raspravu o tome da li je primjena mekama u učenju Kur’ana dozvoljena ili ne, jer – za to će nam, vjerujemo, biti dovoljan navedeni rad šejha Husarija, ali svakako želimo ukratko objasniti sam pojam „mekam“, neke najpoznatije mekame i termine koji se često spominju u kontekstu te znanosti. Zadovoljit ćemo se objašnjenjem nekih termina koji će nam, nadamo se, osvijetliti pitanje mekama kojima se uči Kur’an, a znanost o mekamima se jedino može prenijeti – usmeno, dakle, nije moguće napsiati kako se uči određeni mekam. Moguće je samo objasniti kada, uz koje ajete se uči određeni mekam, gdje mu je izvorište i koje su mu karakteristike. Kada kažemo „mekam kojim se uči Kur’an“ svakako mislimo na onu melodiju i intonaciju prilikom učenja Kur’ana uz koju se u potpunosti čuva izgovor harfova i kur’anskih riječi i primjenjuju tedžvidska pravila. Sve što ne ulazi u ovaj opseg je neprimjereno učenju Kur’ana i može se svrstati u pretjerivanja koja su zabranjena. Sa stanovišta muzike, pod Al-Maqām as-sawtī (المقام الصوتي) se misli na visinu tona kojom se odlikuje određeni glas. Slijedeći pojam koji trebamo pojasniti jeste As-Silm al-mūsīqi السلم الموسيقي. To je izraz za skupinu (muzičkih) tonova, tačnije sedam tonova. Prema tabeli solimizacije (tehnika učenja muzičkih tonova, prilagođena pjevanju) ti tonovi su: Do, Re, Mi, Fa, So, La, Ti. Izrazom An-Našāz (النشاز) označava se prelazak sa jednog na drugi mekam, a taj drugi mekam je, svakako, različit od prethodnog i sam prelazak je neugodan za slušaoce. Početna intonacija, tj. najniži ton glasa pri kojem je govor potpuno razumljiv, što je vrlo bitno kod učenja Kur’ana, naziva se Al-Qarār (القرار). Pojam Al-Ğawāb (الجواب), pojednostavljeno, označava višu intonaciju, a pojam Ğawab al-ğawab (جواب الجواب) najvišu intonaciju. Nadamo se da smo objašnjenjem spomenutih termina barem za nijansu cijenjenom čitaocu približili značenje pojma maqām u kontekstu učenja Kur’ana. Najpoznatiji mekami su: „Saba“ (صبا), „Nehavend“ (نهاوند), „Adžem“ (عجم), „Bejat“ (بيات), „Sika“ (سيكا), Hidžaz“ (حجاز) i „Rast“ (رست), a početna slova naziva ovih mekama sadržana su stihu صُنِعَ بِسَحَر. Pojedini učenjaci ovoj skupinu osnovnih i najpoznatijih mekama dodaju i mekam „Kurd“ (كرد) , te proširuju stih sa harfom ك, tako da glasi صُنِعَ بِسَحَرك. Spomenuti mekami imaju mnogo podvrsta i srodnih mekama, ali mi ćemo se zadovoljiti i ovom, rekli bi smo, najpoznatijom podjelom i klasifikacijom. Pojedini učači uče samo po jednom mekamu, drugi po dva, a neki po više mekama, naprimjer, šejh Mustafa Isma’il, poznati egipatski učač, uči i po sedam mekama. Učači Kur’ana učenje obično počinju mekamom „Bejat“, jer je počinjanje i ponovno vraćanje na ovaj mekam izuzetno lahko. Izučavati ovu znanost mogu samo oni koji su u potpunosti savladali izgovor harfova i koji su zaronili u dubine tedžvidske znanosti. Pojedini učači počinju učenje mekamom „Bejat“, zatim uče mekamom „Rast“, pa „Nehavend“, a učenje završavaju obratno, tj. učeći mekamom „Nehavend“, zatim, dakle, „Rast, te završavaju „Bejatom“. Počinjanje i završavanje učenja Kur’ana mekamom „Bejat“ postalo je nepisano pravilo. Također, ako je učač počeo učenje, naprimjer, mekamom „Rast“, radi ljepote učenja i ugodnosti slušanja trebao bi učenje završiti istim mekamom. Važno je napomenuti da se učenje treba započeti tišim glasom, niskom intonacijom, pri čemu je učenje potpuno razumljivo, dakle, svi harfovi su ispravno artikulisani i u potpunosti su primjenjena tedžvidska pravila. Kao što svaka znanost ima određene zakonitosti i pravila, izuzetak ne čini i znanost o mekamima. Često možemo čuti kako određeni učači uče Kur’an po nekom mekamu i jasno se može odrediti o kojem mekamu se radi, ali je takvo učenje neuređeno i nedotjerano jer učač nije naučio i savladao sva pravila koja znanost o mekamima sadrži. Isto tako, dešava se da određeni učači provode mnogo vremena slušajući učenje nekih od najpoznatijih učača Kur’ana i kroz to slušanje naravno i prisvoje određene melodije, budu u mogućnosti da ih raspoznaju, ali kada uče Kur’an nisu u stanju primjeniti neku od melodija ili, pak, da sa jedne melodije ispravno pređu na drugu. Zašto se ovo dešava? Upravo zbog načina učenja, tj. selektivnog slušanja pojedinih učača i snimaka kao i zbog zaboravljanja da se ova znanost uglavnom izučava pred nekim stručnjakom i učenjakom. Karakteristika mekama je to da se određeni mekami, što je i jedan o ciljeva učenja po mekamima, primjenjuju uz tematiku kur’anskih ajeta. Naprimjer, mekamom „Hidžaz“, jedan od najpoznatijih mekama, uče se oni ajeti koji govore o nekim tužnim prozorima iz kur’anskih kazivanja, ajeti koji govore o Sudnjem danu, kažnjavanju nevjernika u džehennemskoj vatri, jer je sam mekam „Hidžaz“ kada se sluša – žalostan, te na najbolji način, uz odabrani mekam, slušaocima koji prate učenje Kur’ana i nastoje razumjeti neka od značenja koja dopiru do njih, učač Kur’ana može „približiti“ situacije i prizore o kojima Kur’an govori. Zanimljivo je spomenuti da postoje posebne institucije, udruženja, halke i škole za učenje mekama. Osim toga, učenje Kur’ana raznim mekamima je svakodnevna pojava i nije teško odrediti kojim mekamom uči određena osoba, bio to imam u nekoj džamiji, mujezin koji uči ezan ili, pak, običan svijet koji, recimo, Kur’an uči naglas kod kuće. Također, pojedini učači su poznati po svom specifičnom učenju, a ta specifičnost dolazi upravo zbog određenog mekama kojeg isti često koristi prilikom učenja Kur’ana. Nije rijedak slučaj da se pojedinci usprotive praksi učenja Kur’ana mekamima, a da i sami, ne znajući, Kur’an uče nekim od mekama. Neki će reći da učači lijepog glasa zaista trebaju poznavati mekame kojima se uči Kur’an kako bi različitim melodijama slušaocima pokušali približiti različita značenja koja nose kur’anski ajeti.
• 2
  Izvor: Mahmud Halil el-Husari, Ma’a Al-Qur’an al-Karim (Sa Kur’anom Plemenitim), Maktaba as-sunna, Kairo, 2002, str. 83. Prijevod sa arapskog jezika i bilješke: M.K.)