Ebul-Qāsim Ez-Zehrāvī (Abulcasis) – Medicinski genije i otac moderne hirurgije

Prošlost koju često zapostavljamo, zanemarujemo i zaboravljamo, sa svim dostignućima i uspjesima koji su u njoj ostvareni i postignuti, intenzivna je i snažna te prožima svaki aspekt našeg savremenog života. U velikom okeanu briljantnih umova i zadivljujućih otkrića ističe se jedno ime, danas poznato i cijenjeno podjednako i na istoku i na zapadu, a to je Ebul-Qāsim Ez-Zehrāvī, latinski Abulcasis i Alsaharavius (sa više varijanti izgovora), slavni medicinski genije iz Andaluzije. Rođen je oko 936. godine u gradu-dvorcu Ez-Zehri (Madīna Az-Zahrāʾ, “Sjajni grad”), “Versaillesu srednjeg vijeka”, (novoj) rezidenciji emevijskih vladara i mjestu iz kojeg se de facto upravljalo i vladalo Andaluzijom, smještenoj oko osam kilometara od zapadne periferije Kordobe, u planinskoj regiji Sierra Morena.

Njegovo puno ime je Ebul-Qāsim Ḫalef ibn el-‘Abbās Ez-Zehrāvī el-Enṣārī. Dostupno je vrlo malo podataka o njegovoj mladosti i ranom obrazovanju. Poznato je, ipak, da je još kao mlad(ić) postao poznat u Kordobi i da je za kratko vrijeme došao do položaja ličog ljekara ʿAbdur-Raḥmāna III, najslavnijeg emevijskog emira i halife u Andaluziji. Cijeli svoj život i genijalnost posvetio je napretku medicine u cjelini, a posebno hirurgije. Bio je dvorski liječnik i halife El-Ḥakema II, sina i nasljednika ʿAbdur-Raḥmāna III, i napisao je kapitalno medicinsko djelo At-Taṣrīf li man aʿǧaz ʿan at-taʾlīf, kompedij i enciklopediju medicinske prakse, poznato pod (skraćenim) nazivom Kitāb At-Taṣrīf ili samo – At-Taṣrīf (“Medicinska metoda”). Iako se velik dio teksta ovog djela, koje se sastoji od 30 dijelova i koje je Ebul-Qāsim Ez-Zehrāvī završio 1000. godine, temeljilo na ranijim izvorima, sadržavalo je mnoga izvorna i originalna zapažanja. Posljednje poglavlje, sa crtežima/ilustracijama više od 200 instrumenata, predstavlja prvi ilustrirani samostalni rad iz oblasti hirurgije.

At-Taṣrīf pokriva širok raspon medicinskih tema, uključujući hirurgiju, medicinu, ortopediju, oftalmologiju, farmakologiju, stomatologiju, porođaj, patologiju… U njemu je također pisao o važnosti pozitivnog odnosa liječnika i pacijenta te je s ljubavlju pisao o svojim studentima kojima se često obraćao riječima “moja djeca”. On je, bez imalo sumnje, “najčešće citirani hirurški autoritet srednjeg vijeka”. At-Taṣrīf se smatra jednim od najčešće prevođenih i štampanih djela medicine uopće. Iako su neki liječnici istočnih dijelova islamskog svijeta uglavnom “ignorirali” At-Taṣrīf (najvjerovatnije zbog toga što djelo u tom trenutku nije bilo poznato i posve dostupno), hirurška rasprava imala je ogroman utjecaj u kršćanskoj Evropi. Zbog njegove složenosti i sofisticiranosti, evropskim prevodiocima će trebati skoro 300 godina da ga, dio po dio, prevedu na latinski i druge jezike. U 12. stoljeću na latinski jezik dio ovog djela preveo je Gerard od Cremone, italijanski učenjak najpoznatiji po prevođenju mnogih naučnih knjiga i tekstova sa arapskog na latinski. Inače, Gerard se smatra jednim od najvažnijih ličnosti Toledske škole prevodilaca zaslužne za poticaj srednjovjekovne evropske nauke svojim prijevodima arapskih i drevnih grčkih tekstova na latinski jezik. At-Taṣrīf će ubrzo postati standardni tekst na svim većim medicinskim školama i snažno će djelovati na evropske medicinare i skoro pola milenija bit će primarni udžbenik hirurgije u Evropi, i bit će preferiran u odnosu na mnoge druge medicinske autoritete i njihova djela. Neka od otkrića Ebul-Qāsima Ez-Zehrāvija još uvijek se primjenjuju u medicini. 

On je bio pionir u upotrebi ketguta (engl. catgut; vlakna velike čvrstoće koje je napravljeno od crijeva ovaca ili koza), koji se koristio za unutarnje šavove, a njegovi hirurški instrumenti i danas se koriste za liječenje i različite hirurške zahvate i operacije. Bio je prvi liječnik koji je identificirao nasljednu prirodu hemofilije (najčešće nasljedni poremećaj zgrušavanja krvi kod kojeg se krv oboljelih ne zgrušava na odgovarajući način) i opisao abdominalnu trudnoću, podvrstu izvanmaternične trudnoće koja je u to vrijeme bila smrtonosna, te je prvi otkrio glavni uzrok paralize. Također je razvio hirurške uređaje za carske rezove i operacije katarakte (mrene, zamućenja koje se razvija u očnoj leći ili ovojnici očne leće). 

Iako Ebul-Qāsim Ez-Zehrāvī nije izveo traheotomiju (hirurška, minimalno invazivna terapijska metoda kojom se stvara vještački otvor – traheostoma – na prednjem zidu vratnog dijela dušnika, i tako omogućava disanje, koje je bilo poremećeno brojnim faktorima i uzrocima respiratorne insuficijencije), liječio je jednu robinju koja je pokušala samoubistvo, te je izveo određene zaključke: “Robinja je zgrabila nož i zarila ga u svoje grlo te prerezala dio dušnika, pa sam bio pozvan da joj pomognem. Zatekao sam je kako hropti i urla kao životinja kojoj je prerezan grkljan. Tako sam ogolio ranu i otkrio da je iz nje došlo samo malo krvarenja i uvjerio sam se da ni jungularna vena ni karotidna arterija nisu bile presječene, već je zrak izlazio kroz ranu. Stoga sam hitro zašio ranu i liječio je dok nije zacijelila. Robinja nije imala posebnih posljedica, osim što joj se javila promuklosti u glasu, koja nije bila pretjerana, i nakon nekoliko dana je ozdravila. Stoga možemo kazati da laringotomija nije opasna.”

On je bio prvi koji je, daleko prije njemačkog hirurga Friedricha Trendelenburga (u. 1924.), preporučivao podizanje nogu i karlice prilikom operacija koje se izvode u donjem dijelu tijela. Opisao je kako amputirati udove bez fatalnih posljedica i smrti pacijenta. Prvi je zabilježio i promovirao poseban porođajni položaj koji se neće nazvati po njemu, nego je poznat kao Walcherov položaj, po njemačkom liječniku iz XIX stoljeća.

Ebul-Qāsim Ez-Zehrāvī dao je doprinose i urologiji. Pisao je o vađenju kamenca iz mokraćnog mjehura. Izumom novog instrumenta, ranog oblika litotrita, uspio je zdrobiti kamen(čić) u mjehuru bez potrebe za hirurškom intervencijom i rezom. Njegova tehnika bila je važna za razvoj litotomije i donijela je značajna poboljšanja u odnosu na postojeće tehnike u Evropi koje su pacijentu uzrokovale jaku i intenzivnu bol i dovodile do visokih stopa smrtnosti.

Ebul-Qāsim Ez-Zehrāvī je pionir neurohirurgije i neurološke dijagnoze. Poznato je da je izvodio hirurška liječenja povreda glave, prijeloma lobanje, ozljeda kralježnice, hidrocefalusa, subduralnih izljeva i glavobolje.

Njemu se pripisuju najveće zasluge, od svih muslimanskih liječnika, u stomatologiji i parodontologiji. At-Taṣrīf je sadržavao neke od najranijih ilustracija stomatoloških instrumenata. Bio je poznat po tome što je koristio zlatne i srebrene žice za podvezivanje rasklimanih zuba i smatra se da je prvi koji je koristio replantaciju, uviđajući da uspjeh replantacije ovisi o tome u kakvom je stanju zub i koliko je vremena zub izvan zubne čašice (alveole). Opisao je određene hirurške zahvate u domenu stomatologije. Među tim zahvatima su tretmani anomalija zuba od kojih je najčešće zubno preklapanje. Izumio je instrumente za uklanjanje kamenca sa zuba, postupak koji je preporučio kao prevenciju parodontne bolesti.

Za farmaciju i farmakologiju značajno je da je on među prvima pripremao lijekove sublimacijom i destilacijom. Veliki dio jednog poglavlja djela At-Taṣrīf posvetio je farmaciji i farmaceutskim tehnikama. Smatrao je da je kozmetika grana medicine (nazvao ju je “medicinom ljepote”). Proučavao je parfeme i mirisne arome.

Umro je 1013. godine. Uzdigao se na visoki medicinski pijedestal i ljudskom rodu je dao nemjerljiv doprinos. 

Kordobska ulica u kojoj je živio nazvana je u njegovu čast “Calle Albucasis”, a kuća u kojoj je boravio danas je pod zaštitom Španjolske turističke zajednice.

Izvori: 

1. Aakanksha Gaur… [et. al.], “Abū al-Qāsim al-Zahrāwī: Muslim physician and author”, https://www.britannica.com/biography/Abu-al-Qasim 
2. Abdurahman Hukić, “Ebul-Kasim Ez-Zehravi: Medicinski genije u islamskoj Španiji”, Glasnik Vrhovnog islamskog starješinstva u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, XXIX, broj 9-10, septembar-oktobar, Sarajevo, 1966.
3. Filip Hiti, Istorija Arapa (od najstarijih vremena do danas), s engleskog preveo: Petar Pejčinović, Biblioteka posebna izdanja “Veselin Masleša”, Sarajevo, 1983.
4. H. A. R. Gibb… [et. al.], The Encyclopaedia of Islam, volume XI (W – Z), E. J. Brill, Leiden, 1986.
5. Michael Hamilton Morgan, Izgubljena historija: trajno naslijeđe muslimanskih naučnika, mislilaca i umjetnika, Centar za napredne studije, Sarajevo, 2017.
6. Nerkez Smailagić, Leksikon islama, Svjetlost, Sarajevo, 1990. 
7. Roshdi Rashed, Encyclopedia of the History of Arabic Science,  Routledge, London, 1996.
8. Safer Muminović, “Muslimansko naslijeđe – Otkrijte zaboravljenu muslimansku historiju i doprinos svjetskoj nauci, tehnologiji, umjetnosti i civilizaciji”, IIN Preporod, broj 6/1112, 15. mart 2018.
9. “Al-Zahrawi”, https://en.wikipedia.org/wiki/Al-Zahrawi 
10. “Physicians from a lost history”, https://artsandculture.google.com/story/hwVhwm2IqMT7IQ