ʿAbdur-Raḥmān III – najslavniji emevijski emir i halifa u Andaluziji

ʿAbdur-Raḥmān III je sin Muḥammeda i Muzne (ili Marije). Rođen je 890. godine u Kordobi. Njegovog oca Muḥammeda ubio je brat El-Muṭarrif nakon dugotrajnih spletkarenja i optužbi za izdaju i saradnju sa pobunjenicima. Bila je to, nema sumnje, bespoštedna i nemoralna igra za osiguranje ekskluzivnog “prava” na preuzimanje pozicije vladara. 

Biografi navode da je ʿAbdur-Raḥmān III bio izuzetno svijetle puti, naočit, pomalo zdepast i kratkih nogu. Dok bi hodao posmatraču bi se moglo učiniti da je bio prilično nizak, ali je na konju izgledao izuzetno impozantno. 912. godine naslijedio je djeda ʿAbdullāha na mjestu emira Kordobe. U tom trenutku imao je (samo) 22 godine i postojala je opasnost da bi, pored vanjskih neprijatelja, njegovu poziciju i autoritet mogli ugroziti iskusniji namjesnici i visokopozicionirani službenici emevijskog emirata.

Izuzetne inteligencije i snažnog karaktera, pored očitih vladrskih sposobnosti, bili su sigurno okrilje i brana od ambicija suparnika. Nije se mogao dugo radovati i opuštati – autoritet Kordobe trebalo je hitno obnoviti i ojačati. Posljednje godine vladavine njegovog djeda bile su obilježene pobunama, ustancima i pokušajima uzurpacije vlasti od strane mnoštva pobunjenika koji su uporište imali u planinskim utvrdama i koji su se mogle pronaći gotovo u svim dijelovima zemlje. Nedugo nakon početka vladavine poslao je jasan signal svima – sa pobunjenicima neće biti razgovora i neće im biti ukazan ni trun milosti. U tom smislu bio je na čelu dugotrajnih pohoda u kojima su učestvovali uglavnom plaćenici, koji su za primarni cilj imali smirivanje pobuna i učvršćivanje vlasti. Najveća prepreka na tom putu bio mu je ʿUmer, sin Ḥafṣūna (u. 917.), vođa pobunjenika koji je upravljao nekim utvrdama u Bobastru i time najozbiljnije ugrožavao emevijsku vlast. Kontinuirani pritisak i napadi na utvrde ʿUmera, sina Ḥafṣūna, uz ulaganje svih resursa s ciljem neutralizaciji njegovog djelovanja, pokazale su se kao izvrsna strategija u gušenju pobuna. U okrilje emevijske države postepeno su dolazili mnogo gradovi i oblasti. Kada je 933. godine ʿAbdur-Raḥmān III zauzeo Toledo, nakon duge opsade, žestoke borbe i velikih gubitaka, nestalo je posljednje značajno središte otpora i pobuna. Na drugoj strani, bilo je potrebno spriječiti upade i nadiranja kršćanske vojske sa sjevera. Glavna opasnost dolazila je od Kraljevine León u sjeverozapadnome dijelu Španije, između Asturije, Stare Kastilje, Estremadure, Portugala i Galicije. Ordoño II (u. 924.), kralj Galicije i (kasnije) Leóna, intenzivirao je upade na teritorije kojima su upravljali muslimanski vladari. Nakon pljački i masakra dijela muslimanskog stanovništva, ʿAbdur-Raḥmān III odlučio je izvršiti protunapad. 920. godine nanio je razoran poraz savezničkim vojskama Leóna i Navarre. Kada je 924. godine napao Pamplonu i nastavio vojnu kampanju u Navarri, mogao je biti miran da će granice sa kršćanskim kraljevstvima mirovati barem neko vrijeme. Ramiro II, sin i nasljedik Ordoña II, pokazao se kao neustrašivi protivnik ʿAbdur-Raḥmāna III. Započeo je niz napada na muslimanske teritorije. Do susreta dvojice vladara na bojnom polju došlo je 939. godine. ʿAbdur-Raḥmān III je jedva preživio, a muslimanska vojska je bila poražena. Ramiro II umire 950. godine, a to će raspiriti građanski rat na kršćanskim teritorijama. U vremenu koje je slijedilo ʿAbdur-Raḥmān III je temeljito nadoknadio ranije gubitke. Sancho I (Sančo I Debeli), kralj Leóna, njegova supruga Teresa Ansúrez i Toda Ansúrez (Toda od Pamplone), njegova baka i kraljica Navarre, 958. godine u Kordobi odali su počast ʿAbdur-Raḥmānu III i s njim sklopili primirje. Uz pomoć muslimanskih saveznika Sancho I će uspjeti vratiti krunu. Neki autori navode da je Sancho I bio toliko debeo da nije mogao da uzjaše konja i jaše rame uz rame sa svojim podanicima. Zbačen sa prijestolja, kao osramoćeni kralj u egzilu, zatražio je pomoć od ʿAbdur-Raḥmāna III. Osim konkretne vojne i diplomatske pomoći, spominje se da mu je ʿAbdur-Raḥmān III omogućio i usluge Hasdaija, ličnog ljekara, poznatog jevrejskog učenjaka i diplomate, koji je kod ʿAbdur-Raḥmān III uživao visoku poziciju. Sancho I je u Kordobi, u okrlju gostoprimstva muslimanskog vladara ʿAbdur-Raḥmāna III, a po stručnom savjetu jevrejskog ljekara Hasdaija, četrdeset dana morao odustati od hrane i primati samo ono što bi današnjim rječnikom moglo nazvati infuzijom. Upravo je Hasdai bio ključni diplomata koji je „šarmom riječi, snagom mudrosti, lukavstva i uz hiljadu trikova“ uspio nagovoriti kraljicu Todu da pomoć zatraži od ʿAbdur-Raḥmāna III i povinuje se njegovim zahtjevima.

Na jugu, u Sjevernoj Africi, ʿAbdur-Raḥmān III bio je fokusiran na ispitivanje snaga Fatimija. Finansirao je pobune protiv njih i slao je pomorske vojne ekspedicije da poharaju neke obalne gradove pod njihovom kontrolom. Budući da je moć Fatimija bila u usponu, napadi emevijskih snaga bili su prilično neuvjerljivi. Fatimijski general Dževher, sin ʿAbdullāha, poznat kao Dževher Eṣ-Ṣiqilli (Sicilijanac), prema nekim navodima iz Cavtata (gradić na južnim padinama poluotoka Rata u Dubrovačko-neretvanskoj županiji u Republici Hrvatskoj), uspješno je odbijao emevijske napade i njihove saveznike. 

Kao rezultat ranijih postignuća i uspjeha ʿAbdur-Raḥmāna III, a vjerovatno i na njegov vlastiti prijedlog, odlučio je za sebe uzeti počasni naziv En-Nāṣir li Dīnillāh (“Pomagač Allahove vjere”), a 929. godine andaluzijski emirat transformisat će se u nezavisni Emevijski hilafet, čime ʿAbdur-Raḥmāna III postaje – halifa. Time je nastojao povećati prestiž i poslati snažnu poruku i prijateljima i neprijateljima, ali je svakako želio suprotstaviti se postojećem Abbasijskom halifi i hilafetu sa sjedištem u Bagdadu (u to vrijeme značajno oslabljenim i ugroženim od strane turkijskih pretorijanaca i vojnih pustolova koji su ostvarili vojnu dominaciju i žestoko uzdrmali autoritet halife) i Fatimijskom sa sjedištem u Mehdiji koji je od 909. godine također polagao pravo na ovu titulu. Islamski svijet, uslovno rečeno, bio je podijeljen između trojice halifa, dva sunijska (Emevijski i Abbasijski) i jednog šiʿijskog (Fatimijski). Kao krajnji rezultat ove situacije bilo je obezvređivanje samog pojma hilafeta (i halife). U političkom smislu, to je dovelo do fragmentacije, podjela i rascjepa. Titula halife prenosila se i na nasljednike ʿAbdur-Raḥmāna III. Emevije u Andaluziji bili su sunije. Nasuprot njima, Fatimije, čiji se utemeljitelj nazvao prvim mehdijskim halifom 909. godine, bili su šīʿije i žestoki suparnici bagdadskih Abbasija, sve dok Fatimijska dinastija nike definitivno propala i ugašena 1171. godine, kada je Ṣalāhuddīn El-Ejjūbī smijenio njihovog posljednjeg halifu El-ʿĀḍida i formalno se proglasio vladarem Egipta i sultanom Ejjubijske dinastije koja će na povijesnoj sceni biti sve do 1250. godine.

Dugotrajna borba protiv otpadnika, pobunjenika i potencijalnih uzurpatora vlasti ʿAbdur-Raḥmānu III omogućila je potpunu konsolidaciju moći i veliki prosperitet Andaluzije. On nastavlja razvijati i unapređivati intelektualno poticajan i kulturno raskošan ambijent i milje. Obnovio je i znatno dogradio Veliku džamiju u Kordobi. Uz ogromne troškove i angažman velikog broja graditelja i radnika uspio je sagraditi grad-dvorac Ez-Zehru (Madīna Az-Zahrāʾ, “Sjajni grad”), novu rezidenciju vladara i mjesto iz kojeg će de facto upravljati i vladati Andaluzijom. Smješten oko osam kilometara od zapadne periferije Kordobe, u planinskoj regiji Sierra Morena, bio je srce uprave i vlade. U njemu su se nalazile najvažnije zgrade, džamije, prijestolna dvorana, administrativni uredi i uprava, hamami, akvadukti, fontane… Historičari spominju da su pri podizanju podizanju i gradnji zidova dvorca bili korišteni i zlato i mermer, a da je krov (ili neki njegovi dijelovi) bio od zlata i srebra. Gradnju je dovršio njegov sin El-Ḥakem II (961 – 976). Godine 1011., na samom početku građanskog rata u Andaluziji, ovaj grad su poharali berberski vojnici. Emevijski halifa Hišām II bio je primoran premjestiti prijestolnicu u Kordobu 1013. godine, a Ez-Zehrāʾ je potpuno napuštena. Ostaci grada zaboravljeni su gotovo 1000 godina sve do ponovnog otkrivanja početkom 20. stoljeća. Ovaj kompletni urbani ansambl pruža dubinsko znanje o zapadnoj islamskoj civilizaciji u Andaluziji na vrhuncu svoje raskoši. Zbog toga je 2018. godine upisan na UNESCO popis mjesta svjetske baštine u Evropi.

Kordoba je, sa oko 500.000 stanovnika, preko 10.000 građevina, 28 kvartova, 3.000 mesdžida i džamija, u doba ʿAbdur-Raḥmāna III bila, prema nekima, centar svijeta. Kordobska biblioteka brojala je preko 400.000 naslova različitih knjiga. Po prestižu i svjetskoj reputaciji, uz Bagdad i Konstantinopolj, jedino je prikladno i opravdano bilo spomenuti Kordobu.

Neki historičari i biografi su u svojim djelima ovjekovječili jedan zanimljiv i nadasve poučan i inspirativan detalj iz života halife ʿAbdur-Raḥmān III. U dnevniku, koji je uredno vodio, halifa je zabilježio da je u svome životu upamtio svega 14 dana u kojima je bio potpuno sretan i zadovoljan. Umro je u Kordobi 15. oktobra 961. godine, a na vlasti je bio skoro pola stoljeća (912 – 961). 

Emevijski hilafet doživio je krah 1010. godine, raspavši se na brojne suparničke nezavisne držav(ic)e. Dinastija Emevija ugašena je 1031. godine. Znakovi i nagovještaji kraja muslimanske vladavine u Španiji mogli su se naslutiti još u 13. stoljeću. Međutim, tek 1492. godine Granada se, kao posljednje muslimansko utočište, predala katoličkim monarsima Ferdinandu II i Izabeli I koji su predvodili rekonkvistu, a progon muslimana se nastavio i do prvih godina 17. stoljeća.

Izvori: 

1. Abdusamed Nasuf Bušatlić, Endelus: uspomena i opomena, GIP “Saff” d.o.o. Zenica, Zenica 2006.
2. Az-Zahabī, Shams Ad-Dīn, Siyar a’lām an-nubelā’, Mu’assasa ar-Risāla, Bejrut, 1988.
3. Besim Korkut, Istorija islama, Državna štamparija, Sarajevo, 1935.
4. H. A. R. Gibb… [et. al.], The Encyclopaedia of Islam, volume I (A – B), E. J. Brill, Leiden, 1986.
5. Filip Hiti, Istorija Arapa (od najstarijih vremena do danas), s engleskog preveo: Petar Pejčinović, Biblioteka posebna izdanja “Veselin Masleša”, Sarajevo, 1983.
6. Ahmet Alibašić (priređivač), Pregled historije islamske kulture i civilizacije (hrestomatija), Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, Sarajevo, 2012.
7. Malise Ruthven s Azimom Nanjijem, Historijski atlas islama, Libris, Sarajevo, 2008.
8. Mustafa Spahić, Povijest islama, El-Kalem, Sarajevo, 1999.
9. Nerkez Smailagić, Leksikon islama, Svjetlost, Sarajevo, 1990. 
10. Tarif Khalidi, “ʿAbd al-Raḥmān III: Umayyad caliph”, https://www.britannica.com/biography/Abd-al-Rahman-III